Preminula Sanja Đermanović

Vrlo tužna vijest za permakulturu, i to ne samo na području Bosne i Hercegovine, ili šire balkanske regije. U 50-oj godini, bitku sa teškom bolešću izgubila je Sanja Đermanović, dobri duh permakulture u BiH.

Sanja je rođena i najveći dio života provela u Mostaru, a nakon rata završila je psihologiju i mirovne studije u Minnesoti. Bavila se mirovnim radom, i bila je jedan od pokretača udruge Nešto više, koja djeluje na području BiH. Početkom 2015. susrela se sa permakulturom, no i ranije je punom parom, kroz projekte svoje udruge gurala izgradnju farme u okolici Mostara. Permakultura je bila zadnja kocka u mozaiku koji je tražila, i odmah te godine je organizirala prve edukacije te vrste na području Hercegovine.

Farma Humilišani bila je, a to je i danas, površinom od 1ha i intenzitetom poljoprivrednog uzgoja vjerojatno najveći projekt toga tipa na području bivše Jugoslavije, koji u svakodnevnom funkcioniranju većinom koristi permakulturne principe. Na farmi radi više zaposlenih i volontera (i to osoba svih nacionalnosti, napomenimo u kontekstu Mostara i BiH), ali ona je u najvećoj mjeri bila Sanjin veliki projekt. Dok je njezin primarni posao u udruzi bio rad sa ženama ili osobama s invaliditetom, gušt joj je bio upravo rad na farmi. U pojedinim godinama urod farme se brojao u tonama, a bio je doniran u humanitarne svrhe. U jesen 2019. Sanja je sa svojom udrugom organizirala i Festival permakulture u Mostaru. Sjećamo je se i kao nekoga tko je spašavao nebrojene napuštene ili unesrećene životinje.

10 godina od pokretanja Ureda za permakulturu

Ured za permakulturu pokrenut je prije 10 godina! Nije jednostavno reći da je ovo „deseti rođendan“, jer je primarna funkcija UPK sa godinama opadala – ona informativnog servisa za građane. Razlog tome su promjene u percepciji i odzivu građana prema permakulturi u tom razdoblju.

Od svoga pokretanja u proljeća 2012., UPK je volonterski svakodnevno odgovarao na desetke upita. Nakon svojevrsnog „peak“ perioda u Hrvatskoj oko 2013.-2014. tokom kojega je i UPK punom parom ispunjavao početnu misiju, slijedećih pet godina je slijedilo lagano usporavanje permakuture – što je donekle razumljivo u uvjetima male populacije i male sredine kakva je Hrvatska. No, UPK je kroz sve te godine (pa i recentne pandemijske) nastavio djelovati, manje kao info-servis, a više na razvojima perma-dizajna, ili prenošenju permakulture u druge sredine izvan Hrvatske (primjerice Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Austriju).

Danas, desetljeće nakon uzleta permakulture u nas, zatičemo svijet u vrlo nesretnom stanju okoliša i klime, energetike i geopolitičkih sukoba – čega bi opširnije razmatranje preraslo opseg ovog kratkog članka. Razloga za veselje ovom obljetnicom zapravo nema. Ali permakultura bi mogla reći – pa mi smo upozoravali da će se to dogoditi, zar ne?

Toliko toga se zbilo u tih 10 godina, da bismo desetljeće za nama mogli nazvati prijelomnim. Ekonomske krize se ponavljaju u pravilnim razmacima. Cijene energenata neće stagnirati (svakako ne opadati!) već mogu samo postupno rasti, brže ili sporije - baš kao što smo prognozirali. Klimatske promjene su prestale biti samo predikcije i projekcije. Sada ih živimo, u rotacijama suša-poplava. Svakog ljeta i zime primjećujemo nove posljedice na koje se pokušavamo navići. U travnju, prvi puta do sada, znanstvenici su „pukli“; oko 1000 njih sudjelovalo je u valu protesta u SAD. Dr Peter Kalmus (klimatolog-biolog iz NASA-e), koji se sa nekoliko kolega u znak prosvjeda lancima vezao za zgradu JPMorgan, multinacionalne banke koja financira fosilnu industriju, nakon hapšenja među ostalim je izjavio: „Kao rasa, čovječanstvo je na autopilotu“.

Moderna civilizacija doživjela je velik udarac sa dvije nove spoznaje. Prvo to, da se pored klimatske nadvija još jedna globalna mračna prognoza – sveprisutnost mikroplastike u okolišu. I drugo, da zoonoze (u koje spada i covid-19) u tren oka mogu preokrenuti svijet naglavce. Na poslijetku, sliku svijeta koji ispada iz tračnica, uokvirila je agresija jedne države na drugu, na europskom tlu. Koja se opet, po starom obrascu odvija, kao toliko puta viđen grabež za resurse.

Je li u teškim vremenima pravi trenutak za „fine stvari“ kao što je permakultura? Možda ne, ali apsolutno je pravi trenutak za radikalno i hitno redefiniranje konzumacije i decentralizacije resursa. A najbolji način za to je – na vlastitom dvorištu.